Užas. Čim se probudim, preplavi me užas.
Tijelo mi obuhvati slabost, a dušu mi obuhvati jad.
Opet u lancima.
Kad god sam pomislio da sam ih se riješio, ispostavilo bi se samo da nisam imao potrebu izlaziti izvan njihovog dometa.
A sada me zovu, zovu me drugi psi da se igram s njima – a ja, zanesen, u trku osjetih nagli trzaj lanca koji se upravo rastegnuo koliko je mogao, i sada predstavlja pravu liniju između kolca u tlu i moje ogrlice.
Kad god sam pomislio da sam ih iščupao, ispostavilo bi se samo da je dio lanca bio zakopan u zemlji, i da sam ga samo oslobodio, i sebi pružio malo šire tlo za kretanje.
A nakon svakog proširenja, prilazim bliže cilju, i sve više me izluđuje taj prostor koji me dijeli od njega.
Stari, stara, jebo vas onaj ko vas nagovori da me pravite.
Često se slično osjećam, dobro si opisao ovo s lancima koji nas vežu. Al kvaka je, ti lanci smo mi sami.
Možda i karakter cilja, a i sam cllj kao više ili manje formirano mjesto nečega sa unaprijed pretpostavljenim nekim svojstvima izaziva taj efekat lanca..
Možda bi nesimulirajući cilj bio prelazak prostora između tačke A i tačaka u nizu u sebi, a ne neke radnje i mjesta napolju što simuliraju utočišta.